– “… a ljudi… ma ljudi su glupi čovječe.”
Taj zadnji dio rečenice, kojoj se kao i ostatku razgovora ne sjećam ni početka ni sredine mi je u sred gutljaja odvukao pažnju sa bljutavog okusa jeftine kahve sa automata koju sam pio iz plastične čaše. Šutke uzeh plastičnu čašu u drugu ruku, pomalo u nadi da će mi se promrzle jagodice prstiju malo ugrijati, a pomalo jer mi se sasvim neprirodno da držim cigaretu među prstima desne ruke.
“Hajd malo ću se pretvarati da se ne slažem s tobom, pa ću pitat’ što to kažeš?”
– “Šta?”
“Pa to, da su ljudi glupi.”
– “Pa jesu.”
“Pa dobro jesu, al’ što to misliš? Što misliš da su ljudi glupi?” – rekoh, sad već sa nijansom iritacije u glasu.
– “A nemoj se sad uvrijedit’ ba, ja to onako…”
“Ama nisam se uvrijedio, samo sam radoznao…” – ovaj put primjetivši ton svog glasa, zaustavih se.
“Dobro, izvini, nisam skont'o kako pričam… fakat samo hoću da znam što to misliš? Iskreno, i ja mislim to isto… samo hoću da znam dal’ mislimo na isto.”
– “A ne znam odakle da počnem… guramo noseve tamo gdje im nije mjesto, umjesto da rješavamo svoje probleme… slijepo i u potpunosti se predamo idealima i uvjerenjima bez da barem pokušamo da ih u potpunosti razumijemo, pa se nađemo u situaciji da odano i bez pogovora slušamo nekog, ko iskorištava i zakrivljuje te ideale da bi se on i njegovi okoristili… ne možemo vidjeti dalje od svog nosa i stomaka, pa kad dođe neko ko želi da opskrbi čitavo selo uvijek dostupnom pitkom vodom, mi se bunimo i palimo mu mašine, jer je četiri ili pet bunara koji uvijek presuše tokom ljeta, ponovo presušilo tokom najjače suše u zadnjih deset godina… bukvalno u svakoj situaciji u kojoj se nađemo pred nekom nesigurnosti, nekom nepoznanicom, ‘mjesto da pažljivo sagledamo sve informacije koje su nam dostupne i racionalno priđemo problemu, mi uvijek, ali baš uvijek preskočimo svu logiku i izaberemo odgovor koji traži najmanje mentalnog truda… ima tu još mali milion razloga, ne mogu ih se ni sjetiti svih odmah, niti ih se želim sjetiti svih, jer bi tad mogao samo sjest’ i plakat’ od muke…”
Klimnuh glavom, pa povukoh dim iz skoro dogorjele cigarete. Nisam uspio ni do kraja izdahnuti, kad me upita;
– “A što ti misliš da su ljudi glupi?”
“Jer nam trebaju znakovi da bi znali da ne treba stajati na ivici metro stanice.”