Osjetim tremor u grudima. Svaki otkucaj srca osjetim u arterijama i venama, čujem u ušima, praćen konstantnim monotonim piskom. Kao da se gušim, grabim hladan zrak plućima… sa njim dolazi i miris pepela i baruta. Oštrice hladnoće se usijecaju u jagodice prstiju, šake, vrat i lice. Tama se polahko povlači… na njeno mjesto dolazi magla….
– “… a ljudi… ma ljudi su glupi čovječe.” Taj zadnji dio rečenice, kojoj se kao i ostatku razgovora ne sjećam ni početka ni sredine mi je u sred gutljaja odvukao pažnju sa bljutavog okusa jeftine kahve sa automata koju sam pio iz plastične čaše. Šutke uzeh plastičnu čašu u drugu ruku, pomalo u nadi…
U proteklih par dana, sedmica i duže, često se dešavaju ili bivaju rečene neke stvari koje sam ja (nažalost! – jer nisu u pitanju pozitivni događaji i riječi) predviđao u periodu prije pet do deset godina. Ipak, i pored toga što nisu u pitanju pozitivne stvari, a da bih bio zadovoljan samim sobom, meni kao…
“Bile jednom Baka i Dika… Baka je imala Horku, Dika je imala Koku…” …nekako ne nalazim riječi kojim bih ti počeo govoriti ono što želim, pa sam posudio početak priče koju si pričala nama trome, dok smo rasli. Nama trome, a vjerujem i još dvome prije nas, koji ćemo nositi te trenutke, riječi i priče…
Iz nekog razloga, svaki put kada se prisjećam te noći, naročito onih najtamnijih trenutaka prije nego što su prve zrake Sunca se prelomile preko horizonta, kao da se sjećam cigarete među svojim prstima… čudno, jer znam da sam počeo pušiti tek godinama kasnije. Helem… nekad mi nedostaju mirne i tihe zore, ispunjene noćnom svježinom, obogaćene…
Ne mogu spavati. U grudima se talasi lome od obale moje duše. U glavi žamor, galama i vriska se ne stišava. A snu, nigdje ni traga.
Uvijek si tu. Osjetim tvoj hladan pogled na svakom koraku, pokretu i misli. Uvijek si tu. Šutke me posmatraš očima bez sjaja i boje. U njima čitam samo uvrede, sumnje, negodovanja i razočarenje. Uvijek si tu. Bliže no sjenka što me prati, svaki moj udisaj je i tvoj, a meni odavno već nedostaje zraka. Uvijek…
Imam puno da kažem, ali nemam riječi kojim bih to rekao… Ali evo… da ne bude da sam džabe ušao tu…
Iskreno? Bojim se… Po dobrom starom običaju, kasnim… barem se tako osjećam. Davno je bilo vrijeme za novi početak, mnogi su oko mene to mi i rekli, ali trebalo je vremena da to dođe iz guzice u glavu. Mada, da budem sasvim iskren i prema sebi i drugima, davno se to desilo… ali me i…
Večeras sam posmatrao zvijjezde padalice… (Tekst smislen koliko i plan ekonomskog razvoja BiH.) Pitam se koji ja k***c radim ovdje gdje jesam, s ovim ljudima s kojim jesam? Ali ozbiljno, zar sam si toliko život sjebao za tako kratko vremena, da i danas ispravljam krivu Drinu? Znam da je jedini razlog zašto ponovo prolazim kroz…