„Imam kandže.“ – I ona naivno pokaza svoja tri trna…
Bila je to veoma ponosna ruža.
Nekako, na spomen tvoga imena, prva misao mi donese ovih par riječi iz „Malog princa“. Nije da ne znam zašto… Nije da ti nisam ovo već spomenuo, barem ako me sjećanje služi onako vjerno kao i do sada. Ali moram priznati da mi je uvijek to bilo teško priznati i objasniti. I ranije, pa i sada.
Ne mogu da se sjetim kada sam to prvi put shvatio. Ne mogu da se sjetim tačnih radnji, niti misli koje su nekako za plod dale ovaj zaključak. Ali, u tom trenutku je jedna izmišljena ruža, postala stvarna, opipljiva… Ženstvena.
I jednom kada te pogledam, slušajući tvoje riječi, ali i posmatrajući tvoja djela, shvatim koliko je sličnost ustvari nemjerljiva. Ruža, neustrašiva pred „tigrovima“ je i krhka i drhti pred „vjetrovima“. Odlučna, katkad hirovita, mazna ali i prkosna, ponosna, ali čini mi se da joj se i u punom sjaju, omaknu neke sitnice koje odaju tračak nesigurnosti.
Mogao bih još prevrtati riječi, a da i ne spomenem ono u čemu nalazim tako tanku liniju različitosti, takvu da mi se čini da su životi opisani crnim slovima prosutim na papiru, se stopili sa ovim koje mi živimo.
Tek tako, bez objašnjenja kako, jednog dana se stvorila u životu Malog princa, drugačija od svega na što je do tada navikao i vidio. Mirisala i nadahnjivala ga je. Njena pojava prestavlja trenutak kada se život Malog princa mijenja, kada ‘mjesto gledanja zalazaka sunca, dok tuši svoju tugu, on postaje preokupiran njom, a kasnije življenjem života…
