11

Pokušavam da prizovem prvo sjećanje na nju… Iz nekog razloga, u glavi mi se samo vrti jedna scena; ona u roze jaknici i čizmicama, koje su skoro pa do vrha u dubokom blatu… ona plače… Volio bih misliti da sam je izvukao iz blata (što i jesam) i grleći je tako, još uvijek uplakanu, a sada i bosu, otpratio do kuće, ali se sa sigurnošću samo sjećam njenih rozih čizmica, koje su ostale iza nas u blatu.
Još  mi se vrti u glavi i kako ulazim u dimom ispunjenu dnevnu, za bajram, punu i meni tad još uvijek jedva poznatih lica, kojim još nisam zapamtio ni imena, da bi malo kasnije i ona ušla, u crvenoj kosuljici i crnim pantolicama, skrivena iza mamine suknje i vidno zbunjena, ali opet, nisam siguran koliko je to stvarno sjećanje, a koliko proizvod moje mašte, koji je potekao sa starih, skoro izblijedelih slika i zajedno sa nekim drugim sjećanjima stvorio novo.
Malo jasnije, ali idalje teško se sjećam njenih prvih dana u vrtiću, u kojem sam ja već imao staža – prvih dana smo stalno se igrali sa autićima i lego kockama, odvojeni od svih, jer je bila previše bojažljiva da se igra sa drugima. Čak i kasnije se igrala sa mnom i mojim drugovima, autićima i svim drugim "muškim" igračkama, jer nije htjela da se odvoji od mene (a ja nisam htio da se igram sa barbikama). Još uvijek imamo grupne slike iz vrtića, na kojima mi sjedi u krilu… ili ispred mene sa mojom i rukama mojih drugara na njenoj glavi… ne znam što nam je to tada bilo tako zanimljivo.
Sjećam se i njenog drhtanja na strani bazena, da l’ od umora il’ hladnoće još uvijek mi nije jasno… i sjećam se kako bih je vukao po bazenu, plivajuć’ sa njom na leđima, jednom kad bi nam treneri dali slobodnog vremena.
Sjećam se i nespretno pripremljene kahve za goste, sa kojom mi je pomogla, onaj dan kad sam prvi put trebao otići u srednju školu… tačnije, one noći kad sam trebao otići u dom.
Sjećam i svađa… stalnih svađa,  koje su se ponavljale iz dana u dan, u kojim bi ona najčešće zaplakala, a poslije kojih bi ja nerijetko dobio oštar pogled, a ponekad i batine. Ako je ikome odgovarao izraz "kao pas i mačka", to smo nas dvoje.

Sjećam se i mirnog slušanja, kad mi je bilo teško. Da li je trajalo satima ili sekundama, da li sam bio ljut i odvratan prema svima, pa čak i njoj, il’ jednostavno tužan, nije bitno… ona je tu da me sasluša. I znala je da me ne treba ništa pitati, strpljivo čekala da sam kažem iako je nju izjedalo to što vidi da nisam dobro, jer zna da ću sam reći, jednom kad budem spreman. Mislim da je jedina koja me tako poznaje i koja to razumije.

I sjećam se svake pomoći, kad god mi je trebala, kolika god bila i koliko god dugo trebala, nije bitno, bila si tu… i znam da ćeš biti i u budućnosti.

A ja? Ja se samo mogu nadati da ću nekad biti dovoljno dobar brat, za takvu sestru…

Komentariši