02.11.2017.

b.b.

Zadnjih par dana razmišljam o ovom... mjestu(?).

Nisam nostalgičan, niti planiram nastaviti pisati... već odavno nemam ništa pametno napisati, ako sam nekad i imao. I ovo sada što pišem, pišem za sebe, drugi i ne moraju razumjeti.
Ako bih tražio jednu riječ kojom bih opisao razlog mog razmišljanja, to je čuđenje. Tražim odgovor na pitanje šta se desilo pa sam od jedne tačke na kojoj sam se našao prije više od 4 godine, kada je profil napravljen, došao do ove gdje sada stojim u životu.
Ne pričam sad o nekoj plahoj promjeni u meni, nekom dosegnuću nirvane, prosvjetljenju koje je obilježilo vrhunac moje transformacije. Ustvari, još uvijek sam narcisoidni, (mada malo manje) anksiozni, potencijalni sociopata koji jedva da zna šta radi sa sobom. Možda sam malo stabilniji kao osoba, pa možda bude i lakše vidjeti neku koheziju u onome što pišem, ali opet sve promjene su prirodne i razumljive kada se uzme u obzir vrijeme koje je prošlo.
A vremena je prošlo... da zaokružim, 4 godine i 4 mjeseca. Zajedno sa sobom je donijelo i odnijelo mnoge stvari, kako ružne, tako i lijepe. U zadnjih par mjeseci više lijepih, nego onih drugih. Nešto na čemu mogu biti samo zahvalan...

Ono o čemu pričam je nepredvidivost života... vremena. Da sam se jedno jutro, prije 4 godine probudio znajući sve što će se dogoditi do današnjeg dana, ne bih samom sebi vjerovao. Činilo bi se kao neki čudan san, o nemogućem. Ali eto, haman nije...

11.05.2017.

b.b.

Tražim načina da se oprostim od tebe, kad već nisam mogao onako kako sam želio. Tražim načina da ti kažem neke stvari koje bih ti želio reći. Ali znam da ne mogu...
Ipak, riječi kao riječi moraju izaći iz mene... u suprotnom, ugušiti će me.

Žao mi je što još jednom nisam popričao s tobom, što još jednom nisam vidio tvoje lice, što još jednom nisam popio kahvu, uz neku sitnu priču o tome šta se treba još uraditi oko kuće i u vrtlu u nadolazećem periodu. Žao mi je što nismo dočekali da još jednom na ljeto sjednemo iza kuće, u hladu, dok topli povjetarac suši znoj sa naših leđa i čela poslije naporna dana rada... znam da ti ne bi više mogao puno raditi, ali bih ja umjesto tebe ponio svaki težak teret i uradio šta god da je trebalo... bilo bi dovoljno samo da si tu, da kažeš kako i da pričamo. Žao mi je za svako ljeto koje nisam bio tu... žao mi je za svaki bajram koji ti nisam poljubio ruku. Žao mi je što nisam češće zvao i za to ti tražim halala... ne boli tvoj odlazak, koliko ova krivica.
Nadam se da sam izrastao u insana kojim se ponosiš, kojim si se ponosio. Ne bih bio ovakav kakav jesam danas, da nisi bio dio mog života. Dio tebe će uvijek ostati u meni, uz sve ono što si me naučio, na čemu ti nikad neću moći dovoljno zahvaliti. Ne brini se, paziti ću na sestru i dajdžića. I neću zaboraviti ono što si mi u emanet ostavio.

Zato, selam ti iz dalekog Stanbola, neka ti Uzvišeni podari mir i nagradu i neka ti podari svoj oprost. Ako sam ikad nešto krivo tebi učinio, nadam se da si mi halalio... ja tebi nemam šta halaliti.

Selam, pa se ako Bog da, ponovo jednom sastanemo.


Stariji postovi