11.08.2018.

b.b.

Večeras sam posmatrao zvijjezde padalice... (Tekst smislen koliko i plan ekonomskog razvoja BiH.) Pitam se koji ja k***c radim ovdje gdje jesam, s ovim ljudima s kojim jesam? Ali ozbiljno, zar sam si toliko život sjebao za tako kratko vremena, da i danas ispravljam krivu Drinu? Znam da je jedini razlog zašto ponovo prolazim kroz ovu krizu je sada već svakodnevni stres kojeg se ne mogu otarasiti dok ne završim ovaj posao, povezan sa činjenicom da uskoro punim 2?ti rođendan (što je dovoljan razlog da prođem kroz neku krizu sam od sebe) i umor... umorio sam se od ove maske koju svakodnevno nosim. Postala je teška, koliko i lažni osmijeh kojeg držim na licu svakodnevno, dok slušam preseravanja seljaka koji su Bog-zna-kako došli do nekih parica, pa misle da su pokupili svu pamet svijeta, a nisu makli dalje od najbliže kafane. Znam to, ali haman nema druge nego da se ipak prođe kroz ovo i razmišlja o svemu o čemu već razmišljam. Šta ono kažu, "J*** karakter ako nije labilan?" Moram si naći neki hobi, nešto pomoću čega ću liječiti frustracije. Još malo i punih 2? godina... od dvadesete na ovamo i ne primjetim gdje mi vrijeme prolazi. Previše brzo se krećem, bez da išta ustvari postižem u životu. Mati mi je jednom rekla kako sam se napatio za sve što sam htio u životu... ali uzimajući čak i to u obzir, ovo je opet previše. Do sada sam trebao imati nešto, neku stabilnost, neku zrelost, nešto... umjesto toga pišem ovaj post na bloggeru. Idem kući uskoro... nakon godinu, sedam mjeseci i 11 dana. I pun mi je k**** svega.

02.11.2017.

b.b.

Zadnjih par dana razmišljam o ovom... mjestu(?).

Nisam nostalgičan, niti planiram nastaviti pisati... već odavno nemam ništa pametno napisati, ako sam nekad i imao. I ovo sada što pišem, pišem za sebe, drugi i ne moraju razumjeti.
Ako bih tražio jednu riječ kojom bih opisao razlog mog razmišljanja, to je čuđenje. Tražim odgovor na pitanje šta se desilo pa sam od jedne tačke na kojoj sam se našao prije više od 4 godine, kada je profil napravljen, došao do ove gdje sada stojim u životu.
Ne pričam sad o nekoj plahoj promjeni u meni, nekom dosegnuću nirvane, prosvjetljenju koje je obilježilo vrhunac moje transformacije. Ustvari, još uvijek sam narcisoidni, (mada malo manje) anksiozni, potencijalni sociopata koji jedva da zna šta radi sa sobom. Možda sam malo stabilniji kao osoba, pa možda bude i lakše vidjeti neku koheziju u onome što pišem, ali opet sve promjene su prirodne i razumljive kada se uzme u obzir vrijeme koje je prošlo.
A vremena je prošlo... da zaokružim, 4 godine i 4 mjeseca. Zajedno sa sobom je donijelo i odnijelo mnoge stvari, kako ružne, tako i lijepe. U zadnjih par mjeseci više lijepih, nego onih drugih. Nešto na čemu mogu biti samo zahvalan...

Ono o čemu pričam je nepredvidivost života... vremena. Da sam se jedno jutro, prije 4 godine probudio znajući sve što će se dogoditi do današnjeg dana, ne bih samom sebi vjerovao. Činilo bi se kao neki čudan san, o nemogućem. Ali eto, haman nije...


Stariji postovi