13.02.2017.

b.b. (Oproštajni)

(Huh... ovo bi mogao biti dug post.)

Još koji mjesec pa pune 4 godine otkako sam na blogger.ba. Znam da naspram nekih blogera, to je malo... ali s obzirom na to koje su 4 godine mog života u pitanju, meni to dosta znači. Ne mogu a da ne spomenem da sam tu upoznao i mnogo ljudi koji su se nekako prikrali u krajičak mog, ionako malenog srca.
Iskreno, kad malo bolje razmislim, malo je čega u meni ostalo od onog Benjamina koji je tek napravio blog i počeo pisati, otprilike onda kada sam se malo po malo počinjao suočavati sa nekim životnim problemima, na koje sam do sada navikao. Sliku tog insana vjerovatno još uvijek djelomično pokazujem uživo, ali već odavno, ime Nicholas Augustin Chopper mi puno više odgovara nego ono koje nosim u životu, a slika koju pokazujem skoro pa podjednako dugo je odveć pohabana i izobličena. Možda je to i razlog zašto se u kući u kojoj sam odrastao, zakoračio prvi korak, izgovorio prve riječi, prvi put se posvađao sa mlađom sestrom osjećam kao stranac... kao da tu ne pripadam. I mislim da su i moji roditelji svjesni toga... barem sam toliko shvatio iz riječi koje su njih dvoje, u odvojenim mjestima i trenucima rekli "Pa ti si još kao mali otišao od kuće.".

Ne mogu da se odlučim da li mi je žao zbog toga ili ne.

Oni, zajedno sa sestrom, djedom i nenom, su vjerovatno jedini čije se mjesto u mom životu nije promijenilo...

Ali, pretpostavljam, jednom kada su crne misli počele kujati u meni, povratka nije bilo... ili ja ga barem nisam mogao naći. Heh, crne misli... nikad ih nisam u potpunosti mogao, a ni htio ovdje ispisati. Možda zato što nisam ni znao kako, bez obzira na to kako i koliko sam nekada bio rječit. Sada već pomalo zamuckujem i pažljivo biram riječi kada pričam. Što zato što, pomalo, nekako zaboravljam šta koja riječ tačno znači. Ili te iste riječi meni znače nešto sasvim drugo, no što drugima. Gledajući u ovaj natpis "Neobjavljeni postovi (10)", pomislih kako ponekad i kada sam znao napisati, nisam ih želio otkriti.

Ipak, možda je i vrijeme da barem par njih napišem.

******


Za E_,

Jesi li ti umorna više od ove naše vrteške? Ja jesam.

Opet, teško joj je odoljeti. Teško je tebi odoljeti. Teško je se i pomiriti s nekim stvarima. Teško oprostiti samom sebi za ponos i strah, preko kojih nisam prešao na vrijeme.

A moram... nemam neke druge opcije, zar ne?

Moja i tvoja priča vjerovatno nikada neće biti do kraja završena. Barem toliko bi trebalo nam obome biti jasno, jednom kad razmisliš koliko bismo jedno drugo tražili, nalazili pa se krili, tiho šapućući jedno drugome da nas ne uhvate zajedno, pa ponovo odlazili jedno od drugog.
Ne znam s čime da poredim broj noći koje sam proveo brojeći neprospavane sate, minute, sekunde, natopljene mislima o tebi.
Nisi jedina koju sam volio... poslije tebe ih je bilo sasvim dovoljno.

Ali si ti ona koja me je naučila da volim... mada ne znam da li misliš da sam ti time, tek onako, zaljubljeno tepao. I jedina si koju ću uvijek voljeti, na čiji spomen imena će mi srce uvijek otkucati jače... barem jednom.

Ne znam šta više da ti kažem, a da već ne znaš ili barem pretpostavljaš.
Možda bi još željela čuti da mi je žao što se sve ovako završava... da mi je žao što sam bio tvrdoglav, ponosit... i kukavica.

******


Za S_,

jebi se.

Zašto?

Jer, jebi se!

*****


Još jedan u nizu očajnih trenutaka. Nakupilo ih se dosta (za ove 4 godine). Nakupilo i stopilo, pa se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put uspio sreću udahnuti punim plućima. Bez obzira na to koliko pokušavao, kao da je nešto bilo u grudima, što nije dopuštalo da duboko udahnem... onoliko koliko sam htio.

Iskreno, sjedim u mraku, obasjan svjetlošću ovog laptopa dok pišem ove riječi... i ne znam gdje ću biti sljedeći mjesec.

Ponovo sam na ivici i ne vidim koliko je ponor dubok. Preživjeti pad je lahko... ono što ne mogu da podnesem je neznanje, nesigurnost što se skupi u stomaku dok padam, pa polahko počne nagrizati nutrinu, um i dušu.

Inače, malo je stvari kojih se bojim. Ponovo, mogu preći preko skoro svakog straha kojeg imam, glavom naprijed, pa kud puklo da puklo.
Ali strah koji nesigurnost i ne poznavanje onog što dolazi u mene usadi... taj ne mogu podnijeti.

Toliko od mene... živi i zdravi mi bili, a pamet u glavi nosili. Sretno vam svima.

******


PS:

Pozdrav za svu raju, vas u studiju i režiji i gledatelje sa druge strane malih ekrana.
13.02.2017.

192

Ma nije da ja ne mogu bez ovog bloggera... Ali koji ce psiholog besplatno slušati misli narcisoidnog, anksioznog, depresivnog sociopate, s egom veličine Jupitera?


Stariji postovi